javna knjižnica: Metapodatkovni punk

I tako smo dobili bitku, a izgubili rat. Kad kažem “mi”, mislim na avangarde s kraja dvadesetoga stoljeća čija je misija bila osloboditi informacije od forme vlasništva. Uvijek je to bio projekt u kojem su postojale neke sitne razlike i nedosljednosti, no on je u cjelini uspio više nego što se itko i u snu mogao nadati. Poput mnogih snova, na kraju se pretvorio u noćnu moru iz koje se sada pokušavamo probuditi.

Trebamo krenuti od onoga što su situacionisti nazivali détournement. Tu je postojala namjera da se u umjetnosti ukine forma vlasništva i to tako što će se sva prethodna umjetnost i kultura uzeti kao zajedničko dobro koje se umnaža i korigira. U tekstovima i filmovima Guya Deborda vidimo kako to funkcionira. U njima se ne citira iz prethodnih djela kako bi se time potvrđivala njihova vrijednost i navodilo tko im je vlasnik. Elementi détournementa nisu ni po čemu posebni. Oni su sirovina za konstruiranje teorija, narativa i izljeva subjektivnosti koji više nisu sputani formom vlasništva.

Taj projekt prisvojen je natrag u svijet umjetnosti u formi “aproprijacije.” Richard Prince dijalektička je negacija Guya Deborda, utoliko što aproprijacija pridaje vrijednost i izvornom fragmentu i doprinosi ne toliko subjektivaciji izvan režima vlasništva koliko karijeri prisvojitelja od kojeg stvara svjetsku umjetničku zvijezdu. Od takvih je snova osrednjost sazdana.

Ako je détournement i imao izgleda za budućnost, to nije imalo puno veze s umjetničkim svijetom. Détournement je po svemu, osim po imenu, postao društveni pokret. Najvažnije je bilo to što su se u njegovim okvirima razvili alati, od Napstera do Bitorrenta i dalje. Omogućio je i protok brojnih vrsta onoga što Hito Steyerl naziva siromašnom slikom. Često u niskoj rezoluciji, ti su deturnirani materijali kružili zahvaljujući komprimiranju, ali i dodavanju informacija. Možda je podataka bilo nešto manje, ali dodani su im i metapodaci, ili podaci o podacima, koji su im omogućavali kretanje.

Suvišno je i napominjati da je stare kulturne industrije zbog svega toga uhvatila panika. Kako sam napisao prije deset godina u Hakerskom manifestu: “Informacija želi biti slobodna, ali posvuda je u okovima.” Jedna je od osobina informacije da ne ovisi o mediju koji je prenosi pa lako izmiče fiksiranosti u materijalnim objektima i njihovim svojstvima. No osobina informacije jest i to da joj se može blokirati pristup onim što Alexander Galloway naziva protokol. Kraj dvadesetog stoljeća bio je, između svega ostalog, vrijeme kontradiktorne prirode informacija. Bilo je to vrijeme borbe između détournementa i protokola. I protokol je zamalo pobjedio.

Kulturne industrije poduzele su zakonske i tehničke korake da informacije ponovno fiksiraju u materijalne objekte a time i uz vlasništvo i oskudicu. Zanimljivo je da ti zakonski koraci nisu bili tek pitanje stvaranja pritiska na vlast da slobodu informacija pretvori u kriminal. Radilo se tu i o korištenju međunarodnih trgovačkih sporazuma kao zone izvan demokratskog nadzora da bi se nametnula stara vlasnička pravila. U tome su se kulturne industrije udružile ruku pod ruku s kartelima industrije lijekova i ostalim informacijskim industrijama ne bi li informacijama ograničile slobodan protok.

No zakoni su tu da se krše, a tako i protokoli ograničavanja pristupa poput šifriranja sadržaja. To su ionako bile taktike stalnog odgađanja čiji je smisao da privremeno podupru stare monopole. Détournement je uglavnom odnio pobjedu u borbi za oslobođenje informacija. No poraženi smo na drugom mjestu.

Dok su se stare kulturne industrije trudile vratiti informacije u oblik vlasništva, spremale su se neke druge strategije. Pobjedu nisu odnijele stare kulturne industrije nego one koje nazivam strvinarskim industrijama. Njihova strategija nije bila u tome da pokušaju zaustaviti protok slobodnih informacija nego su u njemu vidjele okruženje koje se može prekrojiti za stvaranje nove vrste poslovanja. “Nek se podaci slobodno kreću!”, kaže strvinarska industrija (dok ispotiha budno pazi na vlastite patente i zaštitne znakove). Te industrije trude se kontrolirati metapodatke.

To je novi oblik eksploatacije koji se temelji na neravnopravnoj razmjeni informacija. Možete dobiti mrvice žarko željenog détournementa u zamjenu za to što ćete dati puno neplaćenog rada – i odreći se svih metapodataka. I tako dobijete mrvicu podataka, a oni ih dobiju sve i, što je važnije, dobiju i sve informacije o informaciji, njezino zašto, kada i što.

U ovom načinu eksploatacije zanimljivo je to što postoji mogućnost da uopće ne budete plaćeni za to što stvarate informacije – kako je primijetio Trebor Scholz. Vi za svoj rad dobivate samo informacije. Zato se opseg eksploatacije može proširiti i puno dalje od radnog mjesta i ući u svakodnevni život. Jedino što tu nije toliko riječ o društvenoj tvornici kako to nazivaju autonomisti. To je više društveni budoar. Cjelokupan društveni prostor u nekom je neodređenom stanju između javnoga i privatnoga. Neke su vaše informacije privatne u odnosu na druge ljude. No strvinarska industrija posjeduje gotovo sve vaše privatne informacije – a one preko nje završavaju u rukama špijunske države.

Tako smo, dakle, izgubili rat. U to vrijeme činilo se pametno osloboditi informacije. I zbilja, možemo na to što se događalo gledati i kroz činjenicu da smo prisilili vladajuću klasu na iznalaženje novih strategija kao odgovor na naše samoorganizirane aktivnosti. Njihovi su potezi bili reakcije na naše inicijative. U tom su pogledu autonomisti u pravu, jedino što vladajuća klasa nije toliko reagirala na akcije koje je poduzela radnička klasa koliko na one koje je poduzela klasa koju nazivam hakerskom. Oni su morali prisvojit cijeli društveni pokret, što su i učinili. Zato se naša taktika mora mijenjati.

U prošlosti smo se ponašali kao podatkovni punkeri. Ne baš kao: “evo vam tri akorda, pa složite svoj band.” Više kao: “Tu su vam tri gaže, pa skrpite autonomni umjetnički kolektiv.” Izgleda da se nova taktika više odnosi na to da postanemo metapodatkovni punkeri. S jedne strane, važnije je osloboditi informacije o informacijama nego same informacije. Moramo zauzeti više pozicije u poretku informacijske gustoće i kontrole. S druge strane, možda je pametnije šutjeti. Nije neophodno da svi o tome nešto saznaju. Možda je vrijeme da vježbamo ono što Zach Blass naziva informatičkom netransparentnošću.

Čini mi se da postoje tri projekta koja utjelovljuju taj duh. Jednome neću navesti ime, niti o njemu raspravljati, jer stvar nalaže diskreciju. U pitanju su stvari koje ne mogu biti na internetu i kolati među neznancima. Pitajte me o tome ako se sretnemo uživo.

Druga dva projekta su Monoskop Log i UbuWeb. Nije im lako dati ime. To su internetske stranice, arhivi, baze podataka, zbirke, repozitoriji ali i malo više od toga. O njima se može razmišljati kao o djelu umjetnika ili kustosa; izdavača ili pisaca; arhivista ili istraživača. Oni sadrže puno datoteka. Monoskop uglavnom čine knjige i časopisi, a UbuWeb video i audio materijali. Radovi koje sadrže većinom pripadaju povijesnim avangardama ili se njima bave.

Monoskop Log se deklarira kao “obrazovni online resurs sa slobodnim pristupom.” Kompononetu Monoskopa čini “wiki za kolaborativno proučavanje umjetnosti, medija i humanističkih znanosti.” Jedan komentator misli da tu naslućuje “kustosku ruku”, ali nitko se ne navodi kao autor, pa ostavimo to tako. Snaga Monoskop Loga leži u istočnoevropskim avangardnim materijalima. UbuWeb je djelo Kennetha Goldsmitha i “potpuno je neovisan izvor posvećen svim strujama avangarde, etnopoetike i autsajderskih umjetnosti.”

Trebamo sad razmotriti dvije stvari. Prva je bogatstvo slobodno dostupnog materijala koje su prikupile obje stranice. Za sve one koji pokušavaju podučavati, proučavati ili stvarati djela u duhu avangardne tradicije, ovo su vrlo korisni izvori. Druga je kontinuirano selektiranje, prezentiranje i tumačenje materijala koje se odvija na tim stranicama. Na objema je donekle očito “kustosko” i “izdavačko” ponašanje.

Primjerice, neke wiki stranice Monoskopa koje kontekstualiziraju djelo određenog umjetnika ili pokreta bolje su od Wikipedijinih. UbuWeb nudi popise “deset najboljih” koje su sastavili umjetnici ili stručnjaci za to područje što ne daje samo uvide o zbirci nego i o osobi koja je napravila izbor.

Monoskop i UbuWeb su taktike kojima se intervenira u tri vrste praksi – u praksu umjetničkog svijeta, u izdavačku praksu i u znanstvenu. One su odgovor na aktualne institucionalne, tehničke i političko-ekonomske pritiske s kojima se sve tri prakse suočavaju. Kako kaže Komunistički manifest, društvo mijenjaju one snage koje postave pitanje vlasništva. I dok je détournement bio dovoljan odgovor na to pitanje u eri kulturnih industrija, Monoskop i UbuWeb trude se na svoj skroman način formulirati taktiku koja će imati prikladan odgovor na pitanje vlasništva u eri strvinarskih industrija.

Tu se događa pomak s podataka na metapodatke koji se pokazuje u vidu prelaska s pisanja na izdavanje, sa stvaranja umjetnosti u kuriranje, s istraživanja na arhiviranje. Jedan od načina na koji se o ovome može misliti bio bi, kako predlaže Hiroki Azuma, pomak s narativa na bazu podataka. Objekt kritičke pažnje poprima treću dimenziju, nešto nalik informacijskoj dubini. Objekti pred nama nisu tek tekst ili slika nego baze podataka potencijalnih tekstova i slika uz koje dolaze i metapodaci.

Cilj svake avangarde uvijek je uspostavljanje odnosa između estetike i svakodnevnog života s novom vrstom intenziteta. Čini mi se da UbuWeb i Monoskop nagovještaju upravo takav avangardni pokret. Pokret koji ne nudi praksu nego oblik metaprakse za stvaranje estetike unutar svakodnevnice.

Za ovaj projekt ključan je pomak estetskih težnji s razine individualnog djela na razinu baze radova. Tu je sadržano puno materijala, i nije u pitanju tek bilo kakva stara građa. Neka od dostupnih djela vrlo su rijetka, iako ne sva. I nije u pitanju samo raritetnost tih djela ili to što su slobodno dostupna . Važnije je što su u pitanju pažljivo složene, vrlo umjetničke i vrlo promišljene zbirke materijala. One su ta sirovina od koje treba izgraditi novu civilizaciju.

I tako smo izgubili bitku, ali rat se nastavlja. Ova je civilizacija gotova, što znaju i oni koji je brane. Živimo među ruševinama koje se nakupljaju kao u slow motionu. Nije tu u pitanju građanski nego protugrađanski rat koji se vodi protiv uvjeta nužnih za opstanak života samog. Pa ako i nemamo drugog izbora osim koristiti se tehnologijama i kulturama, naš je zadatak izgraditi među tim ruševinama drugi način života. Ovo su neke korisne prakse proizašle iz ruševina, na ruševinama i od ruševina.

Napisao McKenzie Wark

Prevela Dušanka Profeta