javna knjižnica: Budućnosti iz knjižnice

Radikalne geste UbuWeba i Monoskopa

Institucija javne knjižnice kristalizirala se, razvijala i napredovala kroz velike historijske prijelomnice uzrokovane epohalnim ekonomskim, tehnološkim i političkim promjenama. Niz kriza doveo je do formiranja specifičnog institucionalnog sklopa1 javne knjižnice kakvog ga danas poznajemo: zbirka smještena u javnoj zgradi, javno dostupna, indeksirana i pretraživa pomoću javnoga kataloga, održavana radom obučenih knjižničara i financirana iz javnih sredstava. Knjižnice danas utjelovljuju ideju dostupnosti svega znanja svima, njeguju kulturu čitanju, arhiviraju materijalna i efemerna kulturna dobra, posreduju informacije i znanje u širem smislu. One su, međutim, prigrlile i širi duh javne službe i javne infrastrukture koja nudi informiranje, obrazovanje, vještine, pomoć i sklonište društvenoj zajednici a nadasve njezinim ugroženijim članovima.

Taj specifični sklop sveobuhvatne organizacije znanja, svima dostupnih kulturnih dobara i društvene infrastrukture historijski nastaje paralelno s rađanjem (informacijske) znanosti, specifično moderne forme socijalne regulacije i kulturnih industrija. On je u svom socijalnom pogledu izboren kao institucionalni izuzetak od sve veće komodifikacije i od sve većih ekonomskih barijera u društvenim sferama kulture, obrazovanja i znanja – kao tekovina borbi za institucionalizirane oblike jednakosti kojom se i dan danas provodi ono najbolje što je u pogledu solidarnosti i univerzalizma moderna ponudila. Ona je, međutim, obilježena proturječjima karakterističnima za modernu. Knjižnice i arhive možemo sagledati i kao organon kojim je moderna reagirala na krize uzrokovane sve opsežnijom proizvodnjom teksta, znanja i informacija u nizu povijesnih transformacija o kojima ćemo raspravljati u ovom tekstu. Knjižnice su bile epistemička retorta u kojoj su nastajale totalizirajuće formalizacije koje su istovremeno katalizirale i napretke i patologije moderne.

S obzirom da su knjižnice uvijek djelovale s pomalo monastičkom distancom i ravnodušnošću prema oblicima pastoralne, suverene i ekonomske dominacije koji su definirali okruženje što ih je uzdržavalo, nikada nisu ni mogle premostiti jaz između univerzalnih aspiracija znanja i institucionalnih kompromisa unutar kojih su funkcionirale. Stoga nikada nisu mogle izbjeći da budu poprište na kojem se stalno preispitivao i razdirao njihov ambivalentni epistemički i socijalni karakter koji obilježava i modernu. Upravo je ambivalentni karakter moderne bio važan pokretač kritičke teorije, umjetničke subverzije i političke prakse – od Marxove kritike političke ekonomije, preko psihoanalize i historijskih avangardi, do revolucionarne politike. U ovom članku preispitat ćemo formiranje knjižnice kao epistemičke i socijalne institucije moderne te oblike kritičkog angažmana koji i dan danas dovode u pitanje totalizirajući poredak znanja i aproprijaciju kulture.

Nadolazi poplava2

Zbirke smještene u samostanskim skriptorijima, kraljevskim dvorovima i privatnim knjižnicama prije nastanka tiska obično su raspolagale ograničenim brojem kanoničkih rukopisa, svitaka i inkunabula. Kanonizirano znanje koje se smatralo nužnim za upravljanje nebeskim i zemaljskim poslovima oslanjalo se u Evropi srednjeg vijeka i rane renesanse na iščitavanje i tumačenje biblijskih i klasičnih tekstova. Procjenjuje se da je do 15. stoljeća u zapadnoj Evropi postojalo svega 5 milijuna rukopisa koji su se uglavnom nalazili u skriptorijima jednog od 21.000 samostana i nekolicine sveučilišta. Pritom je taj broj naglo narastao s jedva 0.8 milijuna u 12. stoljeću iako je broj samostana u tom razdoblju ostao nepromijenjen. Prosječan broj rukopisa kretao se oko 1.000 na milijun stanovnika, a ukupna populacija Evrope dosezala je tek otprilike 60 milijuna stanovnika.3 U svakom slučaju, zbirke knjiga bile su skromne, njihova dostupnost vrlo ograničena, a kultura čitanja imala je marginalnu ulogu.

Proliferacija pisane kulture naglo će se ubrzati nakon izuma pokretnog sloga, a jednako tako i obrasci pismenosti te proizvodnja znanja. Već u prvih pedeset godina nakon Gutenbergova izuma otisnuto je 12 milijuna svezaka i počevši od tog trenutka produkcija tiskarskih strojeva nastavit će eksponencijalno rasti na 700 milijuna svezaka u 18. stoljeću. Posljedica eksplozije u proizvodnji knjiga drastičan je pad njihovih cijena kao i proizvodnih troškova što umanjuje ekonomske barijere za širenje pismenosti, ali i generira materijalni vektor za istinsku promjenu epistemičke paradigme. Novonastajuća čitalačka publika dobila je pristup novim djelima ranog prosvjetiteljstva s kojim na pozornicu stupa moderno doba znanosti. Eksplozija tiska dovest će uz te šire epohalne transformacije do plimnog vala novih knjiga koji će potopiti knjižnice. One će se odjednom morati nositi i s eksponencijalno većim opsegom tiskanih materijala i sa sve većom kompleksnošću pohranjivanja, poretka, klasifikacije i praćenja svih svezaka u svojim zbirkama. Nekoć gotovo statična zbirka kanonskog znanja pretvorila se u bujicu koja ne prestaje rasti. Taj plimni val novih knjiga, prvi od tri koja će uslijediti, stavio je knjižnicu pred principijelne, infrastrukturne i organizacijske izazove koji će radikalno transformirati i kristalizirati njeno funkcioniranje.

Epistemički pomak nastao eksplozijom knjižnične građe doveo je do revidiranja pretpostavke da bi knjižnica trebala biti organizirana oko jednog svetog spisa i malog broja klasičnih izvora. Paralelno s rađanjem i umnažanjem novih znanosti, knjige koje su ulazile u biblioteku sada su pokrivale sve raznolikiji raspon tema i disciplina. Sam broj novopridošlih naslova već je iziskivao fizičko širenje biblioteka, a to je pak iziskivalo radikalno preosmišljavanje načina na koje su se knjige spremale, izlagale i popisivale. Dapače, plimni val što ga je donio tiskarski stroj predstavljao je ni manje ni više nego revoluciju u organiziranju, formaliziranju i procesiranju informacija i znanja. To je vidljivo u promjenama koje su se dogodile u katalogiziranju knjižničnih zbirki između 16. i 20. stoljeća.

Prvotni popisi knjiga vodili su se u uvezanim svescima – u zasebnim knjigama. Međutim, kako je broj jedinica koje su pristizale u knjižnicu rastao, stalna potreba za uvrštavanjem novih stavki činila je format uvezane knjige sve manje praktičnim za knjižnični katalog. Dodatnu komplikaciju unijela je i diverzifikacija tiskanih izdanja koja je iziskivala bogatiji bibliografski opis kako bi se omogućilo bolje razumijevanje onoga što su svesci sadržavali. Pored imena autora i naslova knjige, opis je sada trebao uključivati i format sveska, klasifikaciju sadržaja i lokaciju knjige u knjižnici. Kako je broj novopridošlih izdanja ubrzano rastao, tako naporu da se sastavi knjižnični katalog nije bilo kraja što je pak dovelo do istinske krize u novonastajućoj knjižničarskoj profesiji. Rezultat toga bile su brojne fizičke i epistemičke inovacije u organizaciji i formalizaciji informacija i znanja. Potreba da se stalno preslaguje raspored stavki u popisu doveo je naposljetku do oslobađanja kataloga od uvezane forme u zasebne listove papira i do nastanka kartoteke bazirane na indeksnim karticama. Neuvezane indeksne kartice i mogućnost da se dinamički preslaguju, ne toliko različita od mogućnosti preslagivanja pomičnog tiskarskog sloga, dovele su i do oblikovanja kartoteka. Razvoj kartičnog kataloga i kartoteke tekao je od trosveščanog kataloga “Bibliotheca Universalis” Konrada Gessnersa, objavljenog 1545.-1548. u obliku knjige, u kojem je navedeno otprilike 3.000 autora i 10.000 tekstova poredanih abecedno i tematski, preko prijedloga univerzalne knjižnice što ga je u 17. stoljeću tijekom službe u knjižnici u Wolfenbüttelu razradio Gottfried Wilhelm Leibniz, do kataloga Gottfrieda van Swietena za knjižnicu bečkog dvora u kojem su oboje gotovo poprimili svoj današnji oblik.4

Dotok novih knjiga u knjižnicu koji nije jenjavao stvorio je potrebu da se raspored zbirke prostorno organizira i klasificira. Jednostavno dodavati nove knjige na police prema veličini, kanoničkom značaju ili abecednom redoslijedu više baš i nije imalo smisla u situaciji u kojoj je korpus tiskanog materijala ubrzano ekspandirao i nijedan knjižničar nije mogao zadržati detaljan pregled nad ukupnom zbirkom. Dotok knjiga zahtijevao je da se natrpani polični prostor planira unaprijed, a rastući broj sve kompleksijih disciplina tražio je podjelu zbirke u zasebne sekcije prema područjima. Klasifikacija je najprije primijenjena na police, a onda su i knjige dobile jedinstvenu oznaku. Zaključenjem Jozefinskog kataloga bečke dvorske knjižnice svaka knjiga raspoređena je prema sistematizaciji znanosti i dodijeljen joj je niz koji se sastojao od rimskog broja, latiničnog slova i arapskog broja i koji je omogućavao nalaženje knjige bez obzira na njenu fizičku lokaciju.5 Fizička lokacija na policama knjižnice više se nije morala podudarati s poretkom kataloga, a katalog je postao simbolički prikaz slobodno prerasporedive knjižnice. Iskazano današnjim tehnološkim jezikom, knjižnica je trebala spremište za podatke, indeks, tražilicu i adresu kako bi ostala pretraživa. I upravo će ta formalizacija univerzalnog sistema klasifikacije s relativnim razmještajem predmeta i prerasporedivim indeksom knjižnične građe poprimiti 1876. godine današnji standardizirani oblik u decimalnom sistemu Melvila Deweyja.

Razvoj knjižnice kao institucije javnog pristupa i masovne pismenosti nije ušao ukorak s razvojem njezinih epistemičkih aspekata. Tek će niz društvenih pobuna i promjena tijekom 18. i 19. stoljeća dovesti do nove poplave knjiga i političkih zahtjeva koji su knjižnicu tjerali da postane elementom egalitarne i demokratske političke kulture. Prvi veliki korak u tom smjeru dogodio se s odlukom revolucionarne francuske Nacionalne skupštine od 2. novembra 1789. da konfiscira sve zbirke knjiga u posjedu Crkve i plemstva. Milijuni svezaka preneseni su u Bibliothèque Nationale i lokalne knjižnice diljem Francuske. Paralelno s tim, kapitalizam je uzimao maha, osobito u Engleskoj. Masovno je istisnuo osiromašeno ruralno stanovništvo u gradska središta, potaknuo razvoj industrijske proizvodnje i do sredine 19. stoljeća uveo parni rotacijski stroj u poslovanje knjigama. Budući da je tako proizvodnja knjiga postala jednostavna i masovna, procvale su komercijalne pretplatne knjižnice usmjerene na boljestojeće segmente društva. Time je klasni aspekt zahtjeva za javnom dostupnošću knjiga došao u prvi plan. Nakon neuspjelih pokušaja engleskog Čartističkog pokreta u 1830-ima i 1840-ima da uvede opće pravo glasa i dokine sistem političkog zastupanja temeljen na feudalnom posjedu, čartisti su počeli otvarati čitaonice i zadružne posudbene knjižnice koje će uskoro postati vrlo popularno žarište društvene interakcije među nižim klasama. Stoga će nakon revolucionarnih previranja 1848. ustrašene vladajuće klase prihvatiti zahtjev za javnim knjižnicama koje se financiraju iz javnih sredstava – u nadi da će pristup književnosti i izgrađivanju duha radničku klasu naposljetku hegemonizirati u korist kapitalističke kulture sebičnog interesa i natjecanja.6

Avangarda u knjižnici

Kao što smo vidjeli, javna knjižnica formirala se u svojim specifičnim epistemičkim i socijalnim aspektima u kontekstu širih društvenih transformacija moderne: ranog kapitalizma i procesa izgradnje nacionalnih država u Evropi i SAD-u. Te transformacije kataliziralo je napredovanje političke i ekonomske racionalizacije, javne i poslovne administracije, statističkih i arhivističkih procedura. Arhivi su prošli sličan i većim dijelom knjižnicama paralelan razvoj. Sličnim aparatom klasifikacije i poretka informacija odgovorili su na eksponencijalnu ekspanziju administrativnih zapisa koji su dokumentirali društveni svijet i na historicistički impuls da se sačuvaju materijalni tragovi prošlih događanja. Preklapajući prostornu organizaciju dokumentacije, pravila njezine klasifikacije i vlastitu simboličku reprezentaciju pomoću referencijalnog alata, arhivi su pokušali ponuditi formalizaciju koja je nužna za bilježenje povijesnih i aktualnih zbivanja. U duhu pozitivizma koji je u 19. stoljeću bio na usponu, arhivske i knjižnične epistemologije njegovale su totalizirajuću tendenciju koja će već u prvim desetljećima 20. stoljeća postati predmetom subverzija i kreativnih manipulacija.

Pretpostavka da klasifikacijska forma može u potpunosti obuhvatiti arhivski sadržaj razgrađivat će se iznova i iznova kroz permutacije formalnog jezika klasifikacije u radovima rane avangarde, kroz dadaističke montaže kontingentnih kompozicijskih elemenata, kroz nadrealističko inzistiranje na nesvjesnim suviškovima koje stvara automatizirani formalizirani jezik, kroz konstruktivističko izvlačenje u prvi plan dinamičnih i prostornih elemenata u susretu percepcije i kognicije s umjetničkim djelom.7 Materija klasificiranih i raspoređenih predmeta nosi već u sebi formalizacije što ih je u njih sedimentirao društveni kontekst iz kojeg potječu ili projicirala društvena situacija u kojoj se s njima susrećemo. Forma može postati sadržaj, a sadržaj forma. Prisvajanja, remedijacije i rekontekstualizacije kojima su pribjegavale neoavangarde druge polovice 20. stoljeća stvarali su subverzije, klizanja značenja i simulakrume koji su još više narušavali oštre granice između povijesti i konstrukcija povijesti te dominantnih klasifikacija i njihovih imanentnih nestabilnosti.

Gdje se knjižnica uklapa u ovaj povijesni proces? Budući da je knjižnica funkcionirala u uvjetima politički osporavane univerzalnosti prava na pristup znanju i neizvjesne univerzalnosti organizacije informacija, nastavila je biti poprište epistemičkih i socijalnih antagonizama, prilagodbi i odolijevanja u susretu s izazovima koje su stvarali valovi radikalnog širenja tekstualnosti i sukobljenih društvenih interesa između masovne čitalačke kulture i komodifikacije kulturne potrošnje. Ta prekarna pozicija danas je vidljiva iz treće velike poplave – nakon one izazvane tiskom pomičnog sloga i one izazvane društvenim kontekstom industrijske proizvodnje knjiga – koja nastaje prelaskom knjige u digitalnu domenu. I povijesni modus institucionalne regulacije pristupa i povijesna forma epistemičke klasifikacije gurnute su u turbulentnu transformaciju. Dok je Internet omogućio radikalno proširenje pristupa digitaliziranoj kulturi i znanju, utaboreni interesi kulturnih industrija, koje ovise o autorskom pravu kako bi zadržale kontrolu nad kulturnom proizvodnjom, produbili su jaz između proizvođača kulture i njihovih čitatelja, slušatelja i gledatelja. Dok je hipertekstualna mogućnost međusobnog povezivanja tekstova učinila granice knjige mutnijima, tehnološke mjere zaštite (tzv. DRM) pretvorile su e-knjige u artefakt strogih granica. I dekomodifikacija pristupa znanju i nadilaženje reificiranog konstrukta samodostatnog djela zatvorenog u granice knjige dolaze po cijenu ilegalnosti.

Čak ni avangarde, unatoč svoj svojoj neprisvojivosti i idiosinkratičnom opiranju, ne mogu pobjeći iz pravno ocrtanog prostora autorskopravne zaštite djela. Dapače, promjenom medija nastaju nova prava vlasništva i novi oblici prisvjanja. Autorsko pravo je totalizirajuća normativna klasifikacija, iako bi nas propusnost mreža mogla ponukati na suprotan zaključak. Malo je nastojanja koja su upornije i trajnije nastojala subvertirati pravnu klasifikaciju autorskog prava od arhiva UbuWeb. UbuWeb je, sada već dvadesetogodišnjim inzistiranjem na avangardnom etosu aproprijacije, sakupio i učinio dostupnim arhive nepoznate, marginalne, rijetke i kanonizne avangarde i suvremene umjetnosti koje bi inače ostale rezervirane za trezore i ograničene kanale ezoteričnih tržišta, selektivnih muzejskih postava i institucionalnih arhiva. Uza svijest da bi pitati za dopuštenje značilo pristati uz totalizirajuću logiku autorskog prava, Ubuweb je odbacio kulturu dopuštenja. Na razini poetske procedure, kao gesta izmještanja kulturnog arhiva iz režima ograničene u neograničenu dostupnost, on je provocirao i izazivao klasifikaciju i poredak vlasništva nad kulturnom proizvodnjom. Možemo samo pretpostaviti da je kao takav postao mehanizam za male geste izdaje i samim umjetnicima koji, ne okrećući u potpunosti leđa institucionalnom uređenju svijeta umjetnosti u kojem žive, koriste UbuWeb da bi svoja djela na internetu učinili dostupnima bez ograničenja. Ponekad nema načina ili potrebe da se djelo proizvede van ograničenja koja te institucije nameću, kao što je i znanstvenicima ponekad nemoguće da izbjegnu proturječan svijet akademskog izdavaštva, pa ipak to nije razlog za vjernost zacrtanim načinima postupanja u tim poljima.

UbuWeb paralelno igra i igru avangardne subverzije: “Ako nešto nije na internetu, onda i ne postoji”. Provokacija postaje učinkovita tek kada prisili suprotnu stranu da pokaže pukotine u obrambenoj strategiji, a najučinkovitija je kada ignorira kompleksnosti konteksta na koji cilja. Tretirajući UbuWeb kao masivni dokaz da je internet proces reaproprijacije, proces “dijeljenja sa svima”, njegov spiritus movens Kenneth Goldsmith neprestano utrljava sol u ranu apologetima autorskog prava. Namjesto da se oslanja na uvjetne tvrdnje, okolišanja i dvoznačnosti, on izravnom afirmacijom kopiranja, plagijata i reprodukcije kao dominantnog, ali potiskivanog, načina funkcioniranja digitalne kulture ponavlja avangardnu gestu koja nije spremna ustupiti ni pedlja pred oficijelnim sistemima klasifikacije. Time što utaborene snage kontrole nad kulturnom proizvodnjom silite da prve reagiraju na kopiranje koje je postalo norma, puštate ih da se muče s njezinim osporavanjem, umjesto da se vi mučite pokušavajući je tek etablirati.

UbuWeb je pionir. Na net je postavljen 1996. na tehnologiji od koje se do danas nije daleko odmakao. On je dijete ranih dana World Wide Weba i ranih obećanja eksperimentalnog interneta. I on je manifestno Web 1.0, projekt jednog mejntejnera, idiosinkratično spartanskog dizajna i programatski otvoren za mogućnost da u jednom trenutku postane zastario i da ga se iznenada napusti.

Knjiga je kazalo je indeks je kazalo…

Snovi knjižničara da epistemološki uspiju formalizirati knjižnicu vrtili su se od prve poplave oko toga da se uspostave međusobne poveznice između svih predmeta u zbirci. Tematske odrednice prebačene su unutar fizičke knjižnice u indeksni katalog koji je, međutim, ostao izoliran od strukture citata i kazala u samim knjigama. Nekadašnja hipertekstualnost citatâ i kazalâ s vremenskim pomakom postala je s tranzicijom knjige u digitalnu domenu ostvariva kao trenutna međusobna povezivost segmenata nekog teksta sa segmentima drugih tekstova i drugim digitalnim objektima koji se nalaze izvan, sada propusnih, granica knjige.

Monoskop.org, nastao kao wiki za kolaborativno izučavanje umjetnosti, medija i humanistike, preuzeo je na sebe zadaću mapiranja i opisivanja avangardne i medijske umjetnosti u Evropi. Njegov indeksni i enciklopedijski pristup proširenje je koncepta suradničkog uređivanja koje omogućuje wiki tehnologija. Wikiji su izbili u prvi plan početkom 2000-ih jer su dopuštali svakome da uz minimalno poznavanje jednostavne programske sintakse uređuje i gradi mrežne stranice bazirane na toj tehnologiji. Wikiji su bili pronositelji demokratizacije objavljivanja na internetu iz koje je naposljetku i nastao najveći projekt suradnje na internetu – Wikipedija, ali i čitav niz drugih. Monoskop.org je prigrlio enciklopedijski duh Wikipedije fokusirajući se pritom na vlastite tematske i geografske preokupacije. Međutim, Monoskop.org se već od ranih dana razvijao i u smjeru indeksa koji mapira mjesta, ljude, djela, pokrete, događanja i lokacije guste mreže evropske avangardne i medijske umjetnosti.

Ako indeks uzmemo kao formalizaciju odnosa međusobne povezanosti imena ljudi, naslova djela i pojmova koji se pojavljuju u knjigama i među knjigama, dobivamo kao model relacijsku bazu podataka koja odražava bogatu strukturu unutarnjih relacija unutar kulturnih sistema. Kako bi ponudio paradigmatsku demonstraciju te ideje, Monoskop.org je napravio indeks preuzet iz kazala u knjizi Friedricha Kittlera “Discourse Networks” (“Mreže diskursâ”) u kojem svaki unos linka na njegovu lokaciju u digitalnoj verziji knjige koja se nalazi na arhivi aaaaarg.org i na relevantne izvore za te osobe ili na Monoskop.org ili na internetu. Time svaki predmet u knjižnici postaje indeks za sebe, omogućujući potencijalno da se provede relacijska reklasifikacija i reorganizacija svih drugih djela u velikoj knjižnici svih informacija do kojih se može doći linkom.

Fundamentalna karakteristika djelâ postsocijalističke retroavangarde iz posljednjih desetljeća bilo je retroaktivno preispisivanje povijesti umjetnosti. U radovima IRWIN-a, Laibacha ili Mladena Stilinovića, kao i u srodnim radovima Komara i Melamida, totalizirajuća moderna podvrgava se détournementu kroz reaproprijaciju oblika vizualnog predstavljanja i klasifikacije koje su institucije moderne razvile kako bi konstruirale linearni historijski narativ evolucija i rezova u 19. i 20. stoljeću. Genealogije, događanja, artefakti i diskursi iz prošlosti iznova su se inscenirali, bukvalno afirmirali i izmještali ne bi li se historizirana prošlost, gurnuta u arhive, iznova otvorila za procese tumačenja koji time sadašnjost iznova čine radikalno neizvjesnom. Nastojanja Monoskop.org-a da digitalizira artefakte dvadesetostoljetne avangarde i da se poigra epistemičkim alatkama rane knjiške kulture predstavljaju sličnu gestu. S tehnološkim obratom. Ako današnje velike baze podataka, tzv. big data, i kontrola nad informacijskim tokovima iznova čine prirodnima i prihvatljivima devetnaestostoljetne pozitivističke pretpostavke o upravljivosti društva, onda beskonačne mogućnosti rekombinacije odnosa ili veza između kulturnih predmeta prijete da preplave taj iznova oživljeni epistemički okvir barbarizma moderne u njegovom kibernetičkom obličju.

Institucija javne knjižnice danas je pod dvostrukim napadom. Prvi je nošen razaranjem institucionaliziranih oblika društvene preraspodjele i solidarnosti, a drugi komodificirajućim snagama sve obuhvatnije zaštite autorskog prava i tehnoloških mjera zaštite, konotrolom nad informacijskim tokovima i upravljanjem klasifikacijom i poretkom informacija. U svijetu narušenih ekosustava i nejednake razvijenosti onaj tko kontrolira epistemički poredak, kontrolira i budućnost.8 Pogonsko gorivo Googleova i NSA-ova jest zahvaćanje totaliteta – sveg globalnog znanja i svih komunikacija koje oni dešifriraju, organiziraju i kontroliraju. Nestabilnosti epistemičkog poretka koje knjižnica na svojim rubovima kontinuirano generira pridonose da se horizont budućnosti održi otvorenim, s onu stranu diktata komodifikacije i kontrole. Svojim činovima reaproprijacije UbuWeb i Monoskop.org podsjećaju na ustrajnu nestabilnost knjižnice koja je putokaz prema budućnost što ostaje radikalno otvorena.

Napisao Tomislav Medak


  1. O pojmu i rasponu djelovanja suvremene knjižnice kao institucionalnog sklopa vidi Shannon Mattern, “Library as Infrastructure,” Places Journal, pristupljeno 9. travnja 2015., https://placesjournal.org/article/library-as-infrastructure/.
  2. Metafora poplave informacija, kao i dobar dio povijesti razvoja indeksnih kartica, kataloga i kartoteka u narednim paragrafima temelji se na knjizi Markusa Krajewskog, Paper Machines: About Cards & Catalogs, 1548-1929 (MIT Press, 2011). Organizirajuće načelo historijske analize Krajewskog, da se kartični katalog može pojmiti kao Touringov stroj prije nastanka Touringova stroja, ovdje se uzima kao polazište za analizu knjižnice kao epistemičke institucije.
  3. Za podrobniji pregled ekonomske povijesti knjige u zapadnoj Evropi vidi Eltjo Buringh i Jan Luiten Van Zanden, “Charting the ‘Rise of the West’: Manuscripts and Printed Books in Europe, A Long-Term Perspective from the Sixth through Eighteenth Centuries,” The Journal of Economic History 69, br. 02 (lipanj 2009): 409–45, doi:10.1017/S0022050709000837, osobito tablice 1-5.
  4. Krajewski, Paper Machines, 2. poglavlje.
  5. Ibid., 30.
  6. Za socijalnu povijest javne knjižnice vidi Library: An Unquiet History (Random House, 2014) 5. poglavlje: “Books for all”.
  7. Sven Spieker, The Big Archive: Art from Bureaucracy (MIT Press, 2008) daje detaljan pregled strategija koje su historijske avangarde i poratna umjetnost razvile prema režimu klasifikacije i poretka koje nameće arhiv.
  8. U članku “Controlling the Future – Edward Snowden and the New Era on Earth,” Eurozine, (pristupljeno 13. travnja 2015., http://www.eurozine.com/articles/2014-12-19-altvater-en.html) Elmar Altvater iznosi sličan argument da se napori pet velikih sigurnosnih službi, tzv. “Five Eyes”, da nadziru globalne komunikacijske tokove, a koje je razotkrio Edward Snowden, i kontrola budućeg društvenog razvoja koju nalaže urgentna potreba ublažavanja učinaka planetarne ekološke krize, ne mogu misliti odvojeno.